TERSA

Tersin dedo je insan od sedamdes't pet (75) godina koji je od tog svog zivotnog vijeka  'bolestan'  nekih ceteres'(40)  godina...

Tog insana, kad god ga je neko od famElije priupit'o kako je, nikad nije rek'o da je dobro...

Kazu strucnjaci da za takve insane postoji termin hipohondar...

Dedo vazda slab, bolestan na srcu a nana je ta koja je citav svoj zivot poturala ledja pod dedu i na kraju obolila toliko da je prije 3.godine imala Aperaciju na otvorenom srcu...

Dedo i nana zive na brdu, milina prava, za tersinu familiju i svojtu, kad dodju iz grada da se malo odmore od frke...

Ali dedo i nana ne  vole sto su na brdu jer cesto idu doktUru, pa belaj silazit i jos veci belaj penjat' se Jope na brdo...

Tersinom dedi je prosle godine, naumpalo da kupi motor...

Ka'e dedo, vidio nekog svog ahbaba na motoru, voza se po Gorazdu, po ravnom pa skont'o da bi i njemu jedan dobro dos'o...

Nesta para sto su skuckali, da imaju za ukopa, dedo potrosi na baggy mltor, onaj sa cetiri tocka...

Dedo kojem je najnaprednija varijanta kojom je on sam ikad u zivotu upravljao bilo biciklo, doveze motor na brdo i porvi dan ga obatali, nestrucno upravljajuci sa njim...

Popravio se taj motor, medjutim dedo nikad nije naucio da vozi taj isti motor, nit' je taj motor namjenjen za brda...

Ma jedva su i pola para izvukli od motora, nakon sto je tersin dajdza u saglasnosti sa dedom, dao motor na prodaju...

Ove godine, novina je da dedo hoce da kupi auto...

Ficu...

Tersina majka i dajdze poslije avanture zvane baggy ne zele ni da cuju za ponovnu kupovinu auta...

Ali dedo ne odustaje od svojih namjera i kupovine fice...

Tersin cojk koji je, nakon sto je cuo pricu o dedi, zao mu dede, sto ga niko ne benda ni 5% sa ovom pricom, dosao na ideju da posalje pare i unajmi uslugu rent-a-car za dedu...

Kaze, nek' iscejfi, jednu heftu i da vidi kako je vozit' aVto...

Pa ce ga ko biva proc' zelja...

Ko ce platit' mogucu i neminovnu stetu na tom iznajmljenom autu...

I kako dedo misli polozit' vozacki ispit sa svojih 75.godina, i naucit' manevrisat' sa ficom po brskim okukama, ostaje velika zagonetka...

Piznajem 'navukla' sam se,il' su me drugi 'navukli'...

Fakat vise ni sama ne znam...

Ali ono sto znam  jeste, da 'redovno pratim' jednu veoma popularnu saFunjaru...

Vjerovatno ste i vi dragi moji bloggeri sudionici iste, samo sto to mozda i ne znate...

Naziv je u naslovu ovog posta...

I trenutno je u toku 1256 epizoda iste...

Opet se 'zakuhalo'...

Niko ni sa kim...

A svako sa svakim...

Klasicni zapleti i raspleti...

Imedzineri fejk lav stori in carsija...

Mahala siti filozofi...

 I patetika zescih razmjera...

Ljudi vole takve price...

I to  haman povecava gledanost i opstanak svake saFunjare...

Uz moju omiljenu saFunjaru...

Najbolje idu, omiljene 'bobe' pod nazivom ranibos...

Ne znam sta je s vama, ali mene ubi zgravica, nakon svake of tih epizoda...

Preskocim ja neke epizode, namjerno...

Kazu nije 'zdravo' , vazda se 'bobat'...

AI' opet 'poFatam' sve i nakon 20-30 propustenih...

Medjutim, jos uvijek 'slabo'  varim takve stvari...

I bas mi je sve ovo, dotuzilo...

Ode moj zeludac, u helac totalno...

A sa 'vake, saFunjare se skinut' jos gori belaj...

teti koju ste upoznali iz prethodne price...

sam dodijelila certifikat za uspjesno zavrsen kurs...

to joj je sigurno prva i jedina diploma koju joj je neko ikad u zivotu i iz cega udjelio...

ako cemo posteno i ruku na srce, nisam imala osnova da je oborim...

osvojila je 55/100 bodova...

sad mozete mislit' na sta je licio taj moj test...

imamo dogovor...

dobila je certifikat, ali vise nema prava da prisustvuje ni jednom od mojih programa...

doticna posjecuje i dalje centar...

isto da je ovo specijalizovana ustanova...

kaze nekidan, jednoj zeni (koja je pokrivena)u kafeteriji nakon sto je ova rekla da nece i ne moze na more...

pa, zasto? mozete, vi....obucete samo MALO SIRI  BIKINI...

udje jucer ko s poslom u kuhinju u kojoj svoje 'lagane obroke' spremaju zaposlenice centra...

pored velike kafeterije koju ne moze zaobici na prvom spratu, koja tu postoji, iz razloga, da usluzuje korisnice centra...

upitah je:

sta zelite?!

rece mi (noseci u cekeru vjerovatno neophodni materijal...):

ja dosla da napravim kahvu...

kud' dalje...

haman, pa SRODILA sa nama....

Tersa ovih dana trenira svoj sabur...

Naisao je period, kada  vjerovatno usljed naglih klimatskih promjena i porasta temperature, mozak koriste samo koliko im je neophodno da im odrzava osnovne zivotne funkcije...

I sasvim sam OK sa tim...

Imam razumjevanja...

Barem mislim da imam...

Kroz par godina iskustva iz oblasti edukacije, mogu  komotno i bez lazne skromnosti, reci da, predano obavljam svoj posao koji radim, i da se trudim maksimalno...

Nailazila sam na svasta i na svakog...

Danas na razlicitim mjestima u gradu, srecem, svoje bivse i sadasnje ucenike...

Sa pravom mogu reci da mnogi moj trud i rad, pokazujuci to na sasvim obicnim sitnicama, cijene...

Osim za nju...

Djeluje sasvim normalno...

Sredjenih,nalakiranih noktiju, ofarbane kose i slozene frizure, nosi odjecu primjerenu zeni njezinih godina...

Ponavlja svaku recenicu sa kojom joj se obratite...

A do nje dopire, svaka peta rijec tek nakon pola sata...

I misli da sve zna...

Ja imadoh srecu u nesreci da bas takva bude polaznik jednog od kurseva na kojim predajem...

Poslije nje,potpuno nov racunar za kojim sjedi na kursu, ce u najmanju ruku, morati ici na formatiranje...

I koliko god, pokusavam svim snagama, da drzim kontrolu nad situacijom u kojoj se nalazimo...

Ja razumijem da je i ona jednakopravni clan naseg drustva...

Ali prva neuropsihijatrijska klinika nije napravljena bezveze...

Nego sa veoma dobrim razlogom...

Da ovi 'malo drugaciji' u svijet u kojem zive NE 'uvuku' ove druge...

Koji se koliko-toliko mogu deklarisati kao jos uvijek NORMALNI...

desava se da jedna osoba konstantno radi vecinu poslova, pogresno...

i da svaku sugestiju koja joj se da dobronamjerno, prihvati jako lose...

napominjem, neko ko nije nepismen i neuk...

samo malo ima, 'pogresnu' percepciju zapazanja stvari...

ok, razumijem ljudi smo i grijesimo...

ko radi taj i grijesi...

ali mene ta osoba ne prestaje iznenadjivati ( prim.prev. sokirati) iz dana u dan...

danasnji gaf...

primjetim da mi nema memory stick-a...

priznajem, nekada u zurbi, tu spravicu znam ostavljati na razlicitim spratovima...

i uvijek je 'srecom' pronadjem...

manje-vise, svi imamo iste ili slicne, a ja sam na svoj dodatno zakacila jedan suvenir koji sam dobila od jedne papanke...

tako su moje radne kolegice, naucile vremenom da ga 'identificiraju' bas po tome...

prerovim ja po stolu, ladicama, ormaru, njega nema pa nema...

nazovem info desk na kojem sam dezurala bas sinoc i pitam djevojku ima li ga tamo...

kaze nije primjetila...

onda ta djevojka, sasvim slucajno pita OVU osobu sa pocetka price...

odgovor, slijedi...

da vidjela sam ga u kanti za smece tu...

i bacila ga u kontejner sa ostalim smecem...

???????????????????????????????????

helem,doticna gospodja je otisla do istog kontejnera i 'izrovila' taj isti stick...

cist i ispravan...

( nisam joj nista rekla casna rijec...vjerovatno je mogla pretpostaviti moju reakciju...)

ok, moglo se desiti, da je spao sa stola u tu istu kantu za smece koja je odmah ispod njega...

priznajem da se i meni moglo desiti da sam ga sasvim slucajno, sa ostalim smecem sa stola ( papirima) zguzvala i bacila u to isto smece...

ali, naci taj isti stick u ispravnom, nepolomljenom stanju u kanti...

i NE POMISLITI da mozda nekome TAJ stick treba...

to mi ne moze biti jasno...

fakat...

mislim stick ko stick, ne vrijedi vise od 20 KM na trzistu, i ne kukam zbog njega...

nego zbog vaznih informacija na njemu...

one po meni imaju puno vecu vrijednost...

stoga, mi naumpade, da ta osoba, pronadje neciji komad nakita, sasvim SLUCAJNO u kanti, pitam se da li bi se isto tako ponasala?

e svasta...

Bila sam strpljiva i usla u tu radnju nekih 5.puta da priupitam za ono sto mi treba...

Zasto?

Ljudi su tek tu otvorili...novi prostor...treba im dati sansu, da se snadju u vremenu i prostoru...

I svaki put sam dobila umjesto adekvatnog i pravog odgovora slijeganje ramenima...

Kojim slucajem imam veoma bogato iskustvo u prodaji...

I ma koliko se ja bunila, protiv zahtjeva kupca, morala sam udovoljiti istim...

Haman dozivjela par nervnih slomova, povodom istog, ali naucila da u trgovini ne smije postojati pravilo ODBIJ KUPCA...

Ovo nazalost nije jedinstven slucaj...

Moji zahtjevi su vjerujte mi na rijec (ukoliko ona ikome vise znaci) vise nego skromni...

Ama stab me uostalom briga i da nisu...

Ja svoj novac trosim onako kako zelim, i za isti u ovoj drzavi u kojoj sve izgleda funkcionise NAOPAKO ocekujem minimalnu ( ne vrhunsku) ponudu i uslugu...

E u tu radnju, ne zvala se ja tersa, vise ne ulazim....

Ne mislim se svadjati sa doticnim gospodinom 'slijezem ramenima'...

Nego ce njegov gosp'n direktor u svome inboxu imati interesantan email...

Mogu i telefonom,ali mi 'vako draze...

Da ga ohrabri, kako mu uposlenici firme 'vrhunski' posluju...

A kad opet prodjem pored radnje u koju, ne zvala se ja tersa, vise ne ulazim, samo cu slegnuti koji put ramenima...

Makar ja za to imam razloga...

kontam ja hocu bit' fina...

kaze jedna poslovica, nemoj okretati ledja za onim ko okrece ledja za tobom...

i onda skontam toliko bespotrebne energije utrosim na isto...

puna mi je kapa, cuvanja necijeg hatra...

kaze meni jedna 'cvaka' jucer ...ja sam sve to izbrisala iz memorije...

kontam, zar smo toliko uznapredovali, da smo i sjecanja preusmjerili na opciju DELETE...

pa kad te ono upita program...

are you sure you want to delete...

a ti s merakom pritisnes YES...

nego ja sam malo OUT od tog trenda...

javite mi gdje se ima kupit' taj software...

da i ja budem IN...

i da se drugi put, kad takvu, i slicne njoj,sretnem s meraQom kazem...

drago mi je ja sam tersa...

a koja/koji VI ono bijase?!

potrefi se da sam jednom u hefti dežurna na tudjem radnom mjestu...

i što se mora nije mrsko...

sidjem na info desk...

izdeveram tih sahat vremena uz tornado zena koji promaršira tim dijelom zgrade...

ljubazna sam i divna, sta da vam kazem trudim se...

ali svaki put se potrefe pitanja na koja nemam odgovor...

jer nemam informaciju...

i vadim se, na veoma glup način... ja sam ovdje SAMO dežurna...

kontajuć' u sebi....

'pa jadna ne bila ko te postavi tu, što sjediš, ako ne znaš odgovorit'...'

Ako 10.osoba postavi jednu stvar na svoje mjesto...

I ako to svakom medju tih 10.osoba izgleda sasvim normalno...

A ako jedna osoba postavi tu istu stvar, na takav nacin da se samo mozete spoticati od nju (natakari je tako da insan ako dobro oci ne otvori i gleda, moze slomit' vrat) ili da vam uporno 'bode' oci , jer joj apsolutno nije mjesto tu gdje se stavi...

Ako ta osoba nema smisla za prostor niti je nesto posebno 'umjetnicki' nastrojena...

I ako je ta osoba strasno tvrdoglava te pri tome misli da je uvijek u pravu...

Postavlja se pitanje...

Ko je ovdje lud?!

Ili sam ja baš peh po tom pitanju, ali još nikad u toku dana, nisam ušla niti u jedan polu-prazan tramvaj...

O praznom da ne govorim, prazan tramvaj-misaona imenica...

Svaki dan se moja vožnja od 8. tramvajskih stanica koje moram proći da bi stigla na svoje redovno odredište, svede na stajanje na jednoj nozi, sa pola tramvaja na leđima...

Ali hajd' trsi sve to...

To se ko i može podnijeti jer je lakši dio vožnje nečim što zovu sarajevski tramvaj...

Kada uđete u tramvaj, poselamite se sa mogućnosti pronalaska slobodnog mjesta...

Plaćam mjesečnu kartu po naglašenoj cijeni od 53. KM ( u najboljem slučaju za 45. kod tapkaroša...) istom tom Grasu...

I svaki dan, gledam penzionere kako se vozikaju istim tim tramvajima...

Mislim nemam ništa protiv starih ljudi, ali se pitam, ima li ijedno vozilo javnog prevoza a da oni nisu u njemu?

Rade li ti penzioneri Sarajeva , išta drugo u životu, osim što se vozikaju po trolebusima, autobusima i tramvajima?

Hajd kad je lijepo vrijeme, mogu i razumijeti, donekle, krenuli su prošetati ili eventualno na groblje da obiđu vršnjake...

Ali brate, kud 'navru' po mrazu i ledu, da lome kukove i da ortopedija ima više posla nego obično?

Kad uđem u tramvaj, vidim stanje naše države...

Blijeda, obješena lica u koja ne želim gledati jer me čine depresivnom, toliko da se zapitam da li je nada napustila ove prostore?

To što mi se od smrada bijelog luka pomješanog sa kojom čašicom sirćeta ujutru 'našterce',povrača, ne želim ni da pričam...

Predlažem da Gras uvede par gerijatrijskih tramvaja, trolebusa i autobusa...

I na kraju, da ne bude da samo kukam...

Ima jedna super stvar kad se vozite tramvajem zimi...

Sve one bunde, kaputi, jakne, koji se navale na vaša leđa...prikrivaju slabe/gotovo nikakve lične higijenske navike, naših sugrađana...